Postoje dani kada ogledalo nije samo komad stakla. Postane sudac. Porota. Ponekad i krvnici. Gledaš u svoj odraz i umjesto sebe vidiš sve ono što je život kroz godine utisnuo u tebe. Bore koje su se spustile tiše od vremena, tragove umora koji si mjesecima ignorirala, tijelo koje nosi priče koje nisi stigla ispričati.
Tijelo koje si zanemarivala svaki put kad si, polu-živa od umora, posegnula za kavom umjesto za vodom, čokoladicom iz skrivene ladice, ili onom vražjom milk schnitom koju si kupila “za dijete”. Tijelo koje si stavljala zadnje jer su svi drugi uvijek jeli prije tebe. Djeca, partner, obaveze… pa tek onda, negdje iza ponoći, ti — pregladnjela, iscrpljena i previše toga „još“ na leđima.
To tijelo, koje ponekad izgleda kao da je „pojelo“ onu staru tebe, stoji pred ogledalom i gleda lice koje ti se ponekad čini kao lice tvoje majke.
I onda se sjetiš onog dana kad si joj onako usput rekla: “Za Božić ćeš dobiti tretman za lice, da se malo osvježiš od mene.” A ona te gledala tiho, s ljubavlju. Onom ljubavlju koja boli više nego kritika, jer znaš da te nije htjela povrijediti.
Ovo nije borba s izgledom.
Ovo je borba s očekivanjima.
Sa sudom u vlastitoj glavi.
Ogledalo tada ne vraća tvoje crte lica. Ogledalo vraća tvoje sumnje. Vraća sve „nisam dovoljno“ koje si sakupila putem. Sve strahove. Sve presude koje si si sama napisala.
Ali postoji jedna istina:
Ogledalo ne zna koliko si puta ustala kad si bila na rubu.
Ne zna koliko si puta pregrizla bol, obrisala suze i nastavila.
Ne zna koliko nježnosti nosiš u sebi, koliko snage kriješ u danima u kojima te nitko nije pitao kako si.
I zato ti danas želim reći nešto jednostavno:
Ti si dovoljna.
Tvoje tijelo je tvoj dom — ne neprijatelj.
Na njemu možeš graditi. Polako. Dan po dan.
I da, postoji rješenje.
Postoje treneri, kratki treninzi, male rutine od 10 minuta koje možeš odraditi i u sobi, i u pidžami, i nakon što djeca zaspu.
Ne trebaš savršene uvjete. Trebaš samo jedan mali da.
Ustani ujutro i umij se hladnom vodom kao da se vraćaš sebi.
Namaži kremu kao da je poklon, a ne obaveza.
Sjedni u tišini pet minuta — bez telefona.
Udahni.
I napravi mali pokret.
Istezanje.
Lagani trening.
Šetnju.
Tuš.
I onda se opet pogledaj u ogledalo.
Ovoga puta sa sviješću: “Danas sam učinila nešto za sebe.”
A ako ti jutro ne odgovara — napravi to navečer. Kad kuća utihne. Kad napokon čuješ vlastiti glas.
Jer nije bitno kada.
Bitno je da.
Jer tvoje tijelo zaslužuje ljubav, a ne kritiku.
I kad ti budeš zadovoljna — sve će se promijeniti.
Ono „ne mogu“, „ne želim“, „nemam snage“ prestat će biti izgovori i postat će granice.
A granice su najčistiji oblik samopoštovanja.
Jer kada tvoja psiha, tvoje tijelo i tvoja duša legnu u isti ritam — nitko te ne može poljuljati.
Moli se.
Treniraj.
Popij tu čašu vode.
Pusti aplikaciju da zvoni.
Ne budi lijena za sebe.
Djeci govoriš da jedu povrće, da piju vodu, da se brinu o sebi… pa pokaži im to.
Pogotovo ako imaš kćer.
Nauči je da požrtvovnost i briga o obitelji mogu živjeti zajedno s brigom o sebi.
Ne čekaj siječanj. Ne čekaj ponedjeljak. Ne čekaj „prvog“.
Kreni bilo koji dan. Srijedom. Petkom. Petnaestog u mjesecu. Sedmog u godini.
Samo kreni.
Jer godine ne idu unatrag.
A nezadovoljna žena — to nije mala stvar. To je temelj koji puca.
A kad temelj pukne — sve puca.
A ogledalo?
Ogledalo je samo staklo.
Može ostati sudac… ali može postati i tvoj navijač.
Tvoj podsjetnik da si živa, da si lijepa, da si vrijedna.
Tvoja mala pobjeda svaki put kad izgovoriš: “Dosta je, sada radim nešto za sebe.”
I potpuno iskreno — postoji netko kome dugujem zahvalu.
Dečko kojeg ne poznajem privatno, ali koji je svojim radom, znanjem i riječima izvukao i mene — autoricu ovog teksta — iz jako mračnog, tihog mjesta.
Pomogao mi da vratim tijelo koje volim i osjećaj koji sam izgubila.
Ako tražiš početak, sigurno mjesto ili bar ruku koja će te pogurati:
Nikola Orozović — potraži ga na Instagramu.
Ogledalo može biti tvoj prijatelj, ako ti odlučiš tako.
Turn your mirror into a cheerleader.
Let it remind you:
You are enough.
#unseen #unseenwellness