Postoji jedan umor koji ne možeš izmjeriti satima sna.

Jedan umor koji se ne rješava odlaskom na odmor, vikendom bez obaveza, ni novim planerom.

To je onaj nevidljivi, tihi, podmukli umor koji ti izjeda dušu iznutra.

Umor koji nitko ne vidi — ali tebe lomi svaki dan.

To nije umor od nedostatka sna.

To je umor od brige.

Od čekanja.

Od stalnog držanja svega pod kontrolom.

Od misli koje ne prestaju ni kad legneš, ni kad se smiješ, ni kad radiš, ni kad se praviš da si dobro.

Sjećaš li se tog trenutka kad si sjedila s ljudima, smijala se, kimala glavom, vodila razgovor…

a u tvojoj je glavi odzvanjalo samo jedno:

„Vi nemate pojma koliko sam umorna.“

To je pravi umor.

Ono kad nosiš masku, a iznutra se raspadaš u komadiće koje nitko ne vidi, ni ne pokušava vidjeti.

Ljudi vide tvoje ruke, tvoje noge, tvoje oči.

Ali nitko ne vidi težinu koju nosi tvoje srce.

To je onaj osjećaj kad se probudiš, a već si iscrpljena.

Kad još ništa nije počelo, a ti se pitaš:

„Kako ću izdržati?“

Ali izdržiš.

Uvijek izdržiš.

Jer žene preživljavaju i kad ne mogu.

Jer si naučila pokriti sve — djecu, posao, kuću, obaveze, potrebe drugih.

I nitko nikada ne posumnja koliku snagu trebaš za sve to.

Ali taj umor, onaj tihi, onaj duboki…

on ti nešto šapće.

Šapće ti da si živa.

Da nisi stroj.

Da imaš pravo stati.

Da imaš pravo sjesti na pod, zatvoriti oči i reći: „Dosta je.“

Ja sam to jednom napravila.

Legla sam na hladan pod, zatvorila oči i pustila da sve utihne.

Nije se svijet srušio.

Nitko nije stradao.

A u meni… prvi udisaj nakon dugo, dugo vremena.

Umor koji nitko ne vidi zapravo je — poziv.

Poziv da prestaneš trčati.

Poziv da prestaneš dokazivati.

Poziv da prestaneš nositi svu težinu svijeta kao da ti pripada.

Danas te želim podsjetiti na nešto jednostavno, ali istinito:

Ti nisi manje vrijedna ako se odmoriš.

Ti nisi loša žena, majka, partnerica ili prijateljica ako kažeš „ne mogu danas“.

Ti nisi sebična ako odspavaš usred dana.

Ti nisi ljenčina ako ostaviš suđe u sudoperu i telefon utišaš.

Ti nisi problem — ti si čovjek.

Zato napravi jedan mali korak za sebe.

Upali svijeću.

Natoči čašu vode.

Sjedni u tišini.

Napiši tri rečenice:

Danas sam dovoljno.

Danas sam vrijedna.

Danas zaslužujem odmor.

I znaš što još?

Kažu često:

„Ako si ti dobro, svi oko tebe bit će dobro.“

Ali evo istine koju žene često prešute:

Ako se ti srušiš — svijet će se i dalje okretati.

Ljudi će nastaviti svoje živote.

Djeca će odrasti.

Roditelji će otići.

Muževi prolaziti.

Prijatelji se javljati kad im nešto treba.

Rođaci doći provjeriti prašinu na policama.

Razlika je uvijek samo u jednom: TI.

Ako odeš ti — otići ćeš ti.

A oni će nastaviti dalje.

Zato čuvaj sebe.

Čuvaj svoju dušu.

Čuvaj svoje tijelo koje te nosi.

Čuvaj svoju glavu koja te čuva.

Čuvaj svoj mir koji ti nitko neće vratiti ako ga izgubiš.

Jer ponekad najvažnije što možeš napraviti jest prestati biti svjetlo svima drugima —

i jednom

jedini put

zasvijetliti sebi.

#unseen #unseenwellness